Mate Rimac dao 38% svog vlasništva za svjež kapital

Mate Rimac dao 38% svog vlasništva za svjež kapital

Najnoviji uspjeh Mate Rimca, koji je uspio dogovoriti ulaganje kineske tvrtke Camel Groupa teško 30 milijuna eura, zavređuje pljesak. Pogotovo zato što je prije osam godina, de facto, Rimac tek izišao iz garaže. No nećemo pisati psalme, ode i hvalospjeve Rimcu. On će ovim posljednjim ulaganjem krenuti u proizvodnu ekspanziju, a za što će, kako su neki dan priopćili iz kompanije, zaposliti još 100 ljudi. Što god mislili o Rimcu i njegovom načinu rada (jer ima oprečnih mišljenja), njegov model poslovanja na neki je način počeo mijenjati razmišljanje o funkcioniranju jedne tvrtke.

Kako su Kinezi ušli u vlasništvo

Mate Rimac uobičajeno je zakopčan za Liderove novinare. Da bismo dobili malo detaljniji uvid u to kako se njegova tvrtka Rimac Automobili mijenjala tijekom posljednjih nekoliko godina, odlučili smo zaviriti u njezine spise na Trgovačkome sudu u Zagrebu. Popriličan broj papira u nekoliko fascikala nikoga ne bi ostavio ravnodušnim, a činjenica da se sve bilježilo i prilagalo u taj spis pokazuje ozbiljnost poslovanja. Taj spis u najvećem svom dijelu sadrži odluke sa skupština udjelničara (nazovimo ih tako) te podatke o promjenama njihove snage. Mate Rimac i dalje je većinski vlasnik sa 62 posto udjela, a kineski investitor Camel Group popeo se na drugo mjesto s udjelom od 19,35 posto. Temeljni kapital tvrtke sada je 66,4 milijuna kuna, a prije dvije godine bio je 20.000 kuna.

Kinezi nisu ‘ušli’ u vlasništvo s cjelokupnim iznosom od 30 milijuna eura (od toga tri milijuna ide u Rimčeve električne bicikle Greyp Bikes). Svoju kartu vlasništva Kinezi su platili 12,8 milijuna kuna i to tako da su taj novac položili u temeljni kapital tvrtke, a ostatak do ciljanog iznosa uplatit će se u rezerve za daljnja ulaganja. Kako su Rimac i Camel formalnopravno riješili suradnju, nije javno poznato. Naime, oni su, kako je i Rimac izjavio, potpisali ‘subscription agreement’. Za većinu hrvatskih poduzetnika to je vjerojatno nepoznat pojam. Jednostavno rečeno, to je ugovor između dvoje ljudi/pravnih osoba koji definira njihova prava i obveze, a ne mora biti javan i položen na sudu.

– ‘Subscription agreement’ vjerojatno je sastavljen tako da postoje određeni KPI-jevi (Key Performance Indicator, indikatori uspješnosti) i CP-jevi (Conditions Precedents, uvjeti koji se trebaju ispuniti) koji kad se ostvare onda nešto pripada nekome. Sredstvo osiguranja može biti patent ili koje drugo pravo intelektualnog vlasništva, jer mi se to čini kao jedina konkretna vrijednost tog startupa. Osim toga, Rimac sigurno ima obveze kao što je održavanje ugleda, nastavak rada na projektima i tome slično – kaže odvjetnik Danijel Pribanić. Smatra da Kinezi žele tehnologiju koju će moći upotrijebiti za masovnu proizvodnju, a to je ono što je Rimcu nedostajalo – masovna proizvodnja.

Što je ‘subscription agreement’

To je vrsta ugovora između postojećeg i potencijalno novog dioničara odnosno udjelničara. Takva vrsta ugovora nije vidljiva u Sudskom registru, iako se odnosi na poslovne udjele. Tim ugovorom ne mora se formalno prenositi vlasnički udio, nego do aktivacije prijenosa poslovnih udjela, upravljačkih prava ili neke konkretne imovine dolazi zbog tamo propisanih razloga. – S obzirom na to da je riječ o povjerljivom ugovoru koji uređuje buduće odnose, on služi, laički rečeno, kao svojevrsna vrsta društvenoga ugovora, kao sustav pravila za međusobne odnose starih vlasnika i investitora. To je zapravo tajni društveni ugovor, odnosno društveni ugovor gdje je vlasnik ograničen u svojim pravima, ali nitko ne zna niti ima prilike saznati na koji način je ograničen. To je sve u cilju čuvanja povjerljivosti o pravoj naravi transakcije – objašnjava odvjetnik Danijel Pribanić.

Mogući scenariji

– Jedan scenarij ovog ulaganja mogao bi biti i taj da je kineska tvrtka odlučila pratiti Rimca u proizvodnji, njime se koristiti kao brendom i zadržati ga kao frontmena, a kasnije preuzeti cijelu proizvodnju i patente. Prema tom scenariju Rimac bi bio svojevrsni rentijer svojih dosadašnjih postignuća, jer da je htio Kineze iskoristiti samo za proizvodnju, to je mogao izvesti običnim kreditom poslovne banke – ističe Pribanić.

Za razliku od odvjetničkoga konzervativnijeg razmišljanja, investitor i poduzetnik Hrvoje Prpić ima malo drugačije stajalište. On je, primjerice, kao investitor u svom posljednjem ulaganju tražio od tvrtke da se isplaćuje 30 posto dobiti svake godine. Napominje kako je investitorima, u pravilu, normalno prihvatiti određeni rizik, uplatiti novac i nadati se najboljemu. Dakle, ‘vratiti’ ulaganje i čekati izlaz.

– Gotovo nikada, ako se ulazi u vlasničku strukturu startupa ili takve tehnološke tvrtke, investitor ne dobiva udio velik 30 ili 40 posto. Naravno, ovisno o visinu ulaganja i uvjetima, dobije se po pet ili deset posto. Čak ni 20 posto se, u pravilu, ne dobije odjednom. No s obzirom na to da se ulaganja u takve tvrtke događaju i po nekoliko puta, ulagač (ako je isti) povećava svoj udio s pet na deset, pa na 15 posto i tako dalje. Dosta često takav ulagač i dođe do 30 do 40 posto vlasničkog udjela – objašnjava Prpić.

Svježim novcem Rimac će snažnije krenuti u razvoj i rast, predstaviti nove proizvode i pojačati globalnu prisutnost. Cilj mu je, kako kaže, sagraditi novo, najmodernije proizvodno postrojenje te lansirati novi superautomobil. Potonje je planirano za Ženevu u ožujku iduće godine. Rimac izradom superautomobila Concept One i Concept Two pokazuje što sve može proizvesti.

To je jedan vrlo zanimljiv poslovni model jer mu nije cilj, barem ne zasad, masovno proizvoditi i prodavati automobile, nego proizvoditi i prodavati drugim proizvođačima dijelove, softver i tehnologiju koji su u spomenutim automobilima.

– Investitori svojim novcem dobiju vlasništvo, a Rimac novac za razvoj svoje ideje. Ulagač ima korist od budućeg profita i rasta vrijednosti kompanije. Čim se pojavljuje više investitora, to nije napravljeno na ekskluzivnoj bazi. Rimac nikome nije dao ekskluzivu, a čime je podijelio rizik. Ako gledamo temelje kapitalizma, onda je zaključak jasan – temelj je podjela rizika. Jedan poduzetnik ne riskira sve, nego više njih. A potencijal za zaradu Rimčeve tvrtke ogroman je jer je to proizvod koji ne poznaje granice – ističe konzultant Željko Perić.

Dodaje da Rimčevi proizvodi nisu lokalnoga karaktera, tržište mu je cijeli svijet.

– Kada imate ulagača koji je isključivo iz vlastite države ili regije, onda ste na neki način tržišno ograničeni. A Rimac ima investitore od Dalekog Istoka do Zapada – ističe Perić. Smatra da je Rimac jedan zaigrani dečko koji je ozbiljno shvatio biznis, da ga pokreću istraživanje i razvoj, a ne opterećuje se krajnjim proizvodom.

– U kojem će se smjeru razvijati priča oko Mate Rimca, nije izvjesno. Hoće li to završiti vrhunskim automobilom ili najboljom baterijom na svijetu ili nezamislivo dobrim upravljačkim sustavom, to nitko ne zna – kaže Perić. Nada se da neće krenuti u neke previše ambiciozne projekte. Naime, ne bi bilo prvi put u nekom biznisu da se u velikoj želji jednostavno izgori.

Suvlasnički osigurač

– Mislim da se to njemu ne može tako lako dogoditi jer nije sam. To se može dogoditi Todoriću, koji je sve financirao na dug i uvijek raspolagao tuđim novcem, bilo novcem banaka ili dobavljača. A Todorić se cijelo to vrijeme nije odricao svoga vlasništva. Rimac jest, ima suvlasnike i ne odlučuje samostalno gdje će uložiti novac, ipak je tu više glava i nisu to menadžeri koji rade za plaću, nego ljudi koji su uložili svoj novac. Mnogo teže će se Rimcu dogoditi što se dogodilo Todoriću – zaključuje Perić.

Što god Rimcu bio konačni plan, još uvijek ima prostora za nove investitore u vlasničkoj strukturi. Još uvijek može ‘podijeliti’ 12 posto udjela u tvrtki, a da ostane većinski vlasnik. I možda hoće. A možda će i prepustiti većinsko vlasništvo jer mu to možda nije važno, nego su mu važni razvoj i tehnologija.

 

 

 

 

 

 

Vezani članci

Leave a Reply