Vratili se iz Austrije i u Bugojnu pokrenuli vlastiti biznis

Vratili se iz Austrije i u Bugojnu pokrenuli vlastiti biznis

U vrijeme kada je teško doći do stalnog zaposlenja, za pohvalu je svaka inicijativa ljudi koji uspijevaju osmisliti način da zarade, žive od vlastitog rada i uzdržavaju obitelj.

Primjer su supružnici Denisa i Samir Mešan iz Bugojna koji su se, nakon višegodišnjeg boravka u inozemstvu, vratili u svoj grad i počeli baviti pekarstvom.

Otvorili su, naime, vlastitu pekaru, koja je za kratko vrijeme stekla svoje redovne kupce i povjerenje mnogih stanovnika bugojanske općine.

“U početku je bilo teško. Uložili smo novac, i bili svjesni rizika koji donosi ulazak u novi biznis. Srećom, nismo pogriješili u našoj procjeni. Ne može se čovjek preko noći obogatiti, ali se može solidno živjeti”, kazala je Denisa.

Dodaje da nikada nije zažalila zbog odluke da se vrate u Bugojno i pokretanja posla kojim se trenutno bave.

“Tamo je suprug na posao putovao 120, a ja 80 kilometara, u suprotnom smjeru. I, onda, kada nakon isteka mjeseca platite sve što treba, shvatite da vam je dobro i u vašoj zemlji, i da samo trebate raditi.

Naši ljudi misle da će im život na zapadu ispuniti sve snove, ali nije tako”, ističe.

Naglasila je da u pravljenju kruha i raznog slanog i slatkog peciva koriste isprobane recepture norveških pekara, s obzirom da su u toj zemlji živjeli od 2001. do 2013.

“Suprug je tamo radio kao pekar, a određeno iskustvo je stekao i u bugojanskom „Mlinpeku“ u kojem je, također, proveo izvjesno vrijeme. Nekako se sve posložilo, i danas smo tu gdje jesmo, zadovoljni nakon tri godine rada”, kazala je.

Priznaje da je konkurencija na tržištu velika i da, žele li opstati, pekari moraju uložiti maksimalne napore da ponude proizvod, koji će moći zadovoljiti sve rigoroznije kriterije kupaca.

“Mi smo se bazirali isključivo na domaću proizvodnju novih vrsta kruhova, koji ne sadrže nikakvu kemiju. Imamo domaći, bavarski i planinski kruh, i oni su jako traženi. Nije nam važna količina, već kvaliteta kruha koji pravimo”, istakla je.

Dosta dobro se, kaže, prodaju i dvije vrste kruha, čija je cijena 0,50 KM.

“Kupuju ih uglavnom umirovljenici koji žive sami, a bude i onih kojima kruh poklonimo, jer nemaju novca da ga plate. Takvima uvijek izađemo u susret”, veli Denisa.

Kaže da pekarski posao zahtijeva puno truda i odricanja, i da zbog stalnih obveza nema baš puno vremena koje bi, eventualno, iskoristila za neke druge stvari.

“Kada zatreba, pomognu djeca. Kćerka studira u Tuzli, a sin je srednjoškolac. Povremeno zaposlimo studentice, koje na ovaj način zarade džeparac za dalje školovanje, što nam je posebno drago”, ističe.

Smatra da svi ljudi, ukoliko to zaista žele, mogu biti uspješni u postizanju svog cilja, bez obzira kojom profesijom se bave.

“Važna je upornost, volja i želja da se uspije. Ako to imate, onda ni rezultati neće izostati”, poručila je.

Denisa na kraju zaključuje kako bi se cijela knjiga mogla napisati o njenom dosadašnjem životu, i putu koji je prešla s obitelji do adrese na kojoj danas živi.

Kao 12-godišnja djevojčica je iz rodnog Vinca kod Jajca otišla u izbjeglištvo u Sloveniju, a kasnije i u Austriju. Tamo je pohađala osnovnu školu, i onda se 1995. vratila u Bosnu, točnije u Zenicu. Tu je završila prvi razred gimnazije, da bi školovanje nastavila u Bugojnu.

Za taj grad se, kaže, čvrsto vezala još kao srednjoškolka, zapravo onog momenta kada je upoznala svog supruga Samira, koji joj je i najveća podrška.

Vezani članci

Leave a Reply